Rođen sam u Šibeniku 24.03. 1961. godine. Brojne osnovno školske sportske aktivnosti u kojima sam učestvovao i imao vrlo zapažene rezultate (naročito atletske i kros discipline ) definitivno su me usmjerile u sport.
Na poticaj nastavnika matematike pokojnog Petra Kerića opredjelio sam se za aktivno bavljenje veslanjem. Upravo njegovom zaslugom kroz veslanje osim sportskog rezultata stekao sam prijateljstva koja nas vežu i danas.
Fakultet za fizičku kulturu završio sam u Sarajevu 1987.
godine, a odmah potom zaposlio se u VK " Krka" kao trener.
Uz jednog od prijatelja, a tada i sada suradnika u poslu
prof. Nikicu Blaževića, stvaram vrlo uspješne mlade veslače
(Ban, Milošević, Grguričin...)
Ratne okolnosti narušavaju kontinuitet veslačkih aktivnosti. Njegovim završetkom i dolaskom nove uprave kluba otvaraju se mogučnosti kvalitetnijeg rada i stvaranja veslačkih potencijala.
U zadnje četiri godine osam naših veslača pod mojim trenerskim vodstvom
u čistim klupskim posadama nastupalo je u izbornoj vrsti na svjetskim prvenstvima.
PLOVDIV 1999. god. 2- (14. mjesto)
JERE GRACIN
MILAN ŠONC
ZAGREB 2000. god. 4+ (8. mjesto)
NIKO BUJAS
ANTE MURER
STIPE BARIĆ
KREŠO VUDRAG
korm. DARIO RENJE
DUISBURG 2001. god. 4- (15. mjesto)
JAKŠA BEGO
KREŠO VUDRAG
NIKO BUJAS
MARKO FUŠTIN
S posebnim zadovoljstvom moram naglasiti da sam otac Tine i Vlatka koji je
pokupio virus zvan veslanje.
TRENER
JUNIORA B - MILAN RADEČIĆ
Zovem
se Milan Radečić. Rođen sam 04.02.1958. god. u Šibeniku.
Oženjen sam i otac sam dvoje djece. Zaposlen sam u građevinskom
poduzeću "Lavčević".
Veslanjem sam se počeo baviti sasvim
slučajno. Iako mi je otac bio poznati veslač, prvak države
i reprezentativac pedesetih godina prošlog stoljeća nisam
o veslanju razmišljao kao o nečem s čime bih se mogao ozbiljno
baviti. Razlog tomu bili su bolovi u u leđima (cijelo polugodište
u školi nisam radio tjelesni), tako da sam bio uvjeren
da to nije sport za mene. Međutim, jedan moj bliski rođak
je odlučio da ide veslati i nekako me je povukao za sobom.
Zbog bolova sam mislio da nema šanse da sjednem u čamac,
a kamoli da veslam. Za divno čudo kad sam prvi put bojažljivo
sjeo u "žabu" mogao sam izvoditi sve pokrete bez ikakvih
bolova.
Počeo sam trenirati i u roku od tjedan dana svi
bolovi su prestali. To se dogodilo u jesen 1973. i u četrnaest
godina bavljenja veslanjem leđa me nisu nikad boljela (za
razliku od danas). Tijekom svih tih godina bilo je i veselo
i tužno, ali svakako neponovljivo.
Bio sam sudionik svjetskih,
mediteranskih, balkanskih prvenstava, višestruki prvak
Hrvatske i EX Jugoslavije. Vrhunac je svakako bilo državno
prvenstvo 1983. god. u Zatonu gdje smo veslali osmerac.
Na stazi se okupilo više tisuća zagriženih domaćih navijača,
čak je bila i limena glazba, atmosfera kao na nogometnom
derbiju, nervoza maksimalna. Poraz nije dolazio u obzir.
Pobijedili smo Gusara za dužinu i pol, te odnijeli prvenstvo
i odahnuli. Naravno, poslije je uslijedilo veselje, govorancije
i slično. Znalo je biti i opasno kao npr. u Ankari na balkanijadi
1978. kad je turski vozač autobusa bez osvrtanja i kočenja
prolazio kroz crvena svjetla na semaforu ili kad su turski
vojni policajci repetirali puške na nas.
Danas sam u trenerskim
vodama. Poslije deset godina potpunog izbivanja iz veslanja
(1988. - 1998.) našao sam se sa grupom entuzijasta koji
su željeli popraviti tadašnje dosta žalosno stanje u klubu.
Čini mi se da smo na najboljem putu da to i ostvarimo.
TRENER
JUNIORKI A i B - NIKICA BLAŽEVIĆ
Rođen
sam 23.12.1961. godine u Šibeniku. Oženjen sam i otac
sam troje djece. Zaposlen sam u Centru za školovanje
i rehabilitaciju kao profesor tjelesne i zdravstvene
kulture. Uz to radim i kao honorarni trener u veslačkom
klubu "KRKA" gdje treniram veslačice. Veslanjem (kao
natjecatelj) sam se počeo baviti 1975. godine gdje do
1980. god. veslam uglavnom kroz juniorski staž.
Godine 1982. upisujem Fakultet za fizičku kulturu u
Zagrebu. Diplomirao sam 1987. god. Dolaskom u Šibenik
zapošljavam se u veslačkom klubu "KRKA" kao
profesionalni trener. Zajedno s prof. Krasićem trenirajući
dvojac na pariće mlađih juniora (Ban, Milošević) postajemo
1990. godine prvaci Hrvatske i EX Jugoslavije. Već slijedeće
godine forsiramo perspektivni dvojac s kormilarom (Grguričin,
Milošević) koji je bio zanimljiv i u seniorskoj konkurenciji,
ali nas ratni vihor prekida u radu.
Krajem 1997. god.
dolaskom nove uprave kluba postajem trener veslačica
i na toj funkciji se nalazim sve do današnjih dana. Stvaram
čitav niz uspješnih veslačica koje ostvaruju zapažene
uspjehe na državnim prvenstvima. 2001. god. na svjetskom
juniorskom prvenstvu u Duisburgu nastupa naša veslačica
Martina Radečić čiji sam dugogodišnji trener (9. mjestu
u 2-).
Na kraju moram reći da sam veoma aktivan u promicanju
ženskog veslanja u Šibeniku za koje očekujem još bolje
rezultate u godinam koje dolaze.
TRENER
KADETA - ROBERT BALJKAS
Rođen sam 27. 06. 1963. god. u Šibeniku i već nakon
deset godina života "KRKA" je ušla u moj život. Obilježavanje
pedeset godina Krke, te regata Krka, Oxford i Cambridge
zauvijek su promijenile neke stvari. Tako je voda postala
moj ugodni životni ambijent. Počevši od 1973. god.
, mjeseca kolovoza postao sam kormilar, te redovito
dolazio na treninge očekujući da me trener pošalje
na vodu.
Obzirom da živim i dalje udaljen 100 metara
od kluba redovitost i kašnjenje nisu mi poznati. Već
1974. god. sam "unaprijeđen" i postajem kormilar najboljoj
ekipi u klubu četvercu Despot, Grbelja, Macura i Gracin
( Huljev), te sam zahvaljujući njima vidio i upoznao
lijepi dio Evrope i mali dio Azije. Dva puta sam kao
kormilar bio prvak bivše države, te sam sudjelovao
na dva svjetska prvenstva u Luzernu (8. mjesto) i Nottinghamu
(11. mjesto). Prelazak u veslače dogodio se 1977. god.
kada sam postao pretežak. Imao sam tada vrlo za mene
značajnih 52 kilograma. Kako tada nije bilo natjecanja
moga uzrasta trenirao sam s juniorima Krke koji tada
nisu bili baš zvijezda vodilja ambicioznog budućeg
regatnog veslača.
Došla je i 1978. god. trenirao sam skif. Prva trka Prvomajska regata na Bledu,
izletio sam sa staze i došao iza Arga iz Izole. Ostali dio sezone bio je manje
- više sličan. Iduća 1979. god. bila je bolja, bio sam štroker osmerca, no osim
drugih mjesta iza tada neprikosnovenih Zadrana nije bilo što rezultatski za pamtiti.
Ono što sam stekao te 1979. god. su prijatelji iz osmerca koji me prate kroz
cijeli moj život i ponosan sam što smo bili i jesmo takva ekipa (na žalost jedan
od njih nije više s nama, kao ni naš trener). Iduće godine veslali smo četverac
i posvađali se. Kako sam kao i danas tvrdoglav nisam htio kompromise i sezonu
sam završio u skifu na državnom u Splitu. Rezultat bolje i ne govoriti. Došla
je i 1981. god. moj Branko Marić i ja. Preko 5800 km preveslanih što u skifu,
što u dublu. Najvažnija regata prvenstvo EX Jugoslavije u Beogradu, njemu ispada
veslo, ostajemo u startu i gubimo prvo mjesto za tridesetak stotinki. Ipak bili
smo prvaci Hrvatske i prvaci Balkana u Splitu. Ja sam još veslao na Svjetskom
juniorskom prvenstvu u Sofiji, četverac skul. Rezultat, pa nije sve u medaljama,
važno je sudjelovati - bili smo predzadnji.
Završio sam srednju pomorsku školu i otišao na odsluženje vojnog roka. Otkomanda
iz Pule u Split. Iz Šibenika sam dobio i skif, izlaz popodne iz vojske i skoro
redovito trenirao. Iduće tri seniorske godine od 1983. do 1985. god. proveo sam
po četvercima i osmercu. Osvojili smo uvjerljivo prvenstvo bivše države u osmercu
u Šibeniku (Zaton), te još pet titula prvaka Hrvatske. Zadnja regata bila je
treće mjesto u osmercu s četiri juniora u Jajcu na državnom prvenstvu 1985. god.,
a ostala mi je u sjećanju jer smo bili bolji od Gusara u finišu, a tamo je veslao
pok. Celent i onda je bilo gotovo.Te 1985. god. veslao sam s bratom Stipom, bilo
je čak na trenutke posebno i u četvercu s Crnim i Mimom do bolesti. Prvo Stipe,
pa ja virusnaa upala pluća, nakon toga Crni i sve je otišlo kao da smo počeli
trenirati 1. ožujka. Razočaranje lošim rezultatima bilo je preveliko da bih prihvatio
još jednom neizvjesnu sudbinu veslač bez posla sa završenom Višom pomorskom.
Pauzirao sam 1986. god. Radio sam nekoliko mjeseci u Bjelovaru. Ubrzo sam shvati
da je vrijeme za more i dana 28. 01. 1987. god. ukrcavam se kao kadet u luci
Šibenik na m/b pogađate već "Krka" i prove slijedećih devet godina života na
brodovima propale "Slobodne plovidbe" iz Šibenika. Došao sam do prvog časnika
palube i umjesto da čekam "avancamenat" za barbu kazao sam neću više imam obitelj
doma. M/b "Knin" je bio moj zadnji trgovački brod. Počinjem raditi u pomorskoj
policiji. Nakon godinu dana zapovijednik sam na o/p "Kakanj", te nakon godinu
i pol dana odlazim raditi na kraj, u kancelariju.
Završavam Pomorski fakultet u Rijeci, te konačno 2001. god. odlučujem se ponovo
za "Krku" gdje postajem trener Škole veslanja i tako se dio mog života ponovo
vratio tamo gdje je i započeo 1973. god. ili gdje sam ga privremeno udaljio od "Krke" 1085.
god. Ukratko to je to.
Visok sam 190 cm i težak 93 kilograma. Oženjen sam i imam dva sina Dina i Roka
i nemam kućnog ljubimca.
Dodatak:
Želio bih se ispričati mom dobrom prijatelju i suveslaču Jošku Mariću što sam
bezrazložno zaboravio da je 1985. godine, nakon što se Crni razbolio, već
od Međunarodne bledske regate postao stalni član četverca koji je na Bledu
osvojio treće mjesto. Joško je s nama bio prvak Hrvatske u 4+ i drugi u 8+,
te na prvenstvu SFRJ osvojio dva treća mjesta u 4+ i 8+, za seniore, naravno.
Kada se već posipam pepelom ovako rastrošno moram naglasiti da je vrlo malo
veslača u povijesti Krke imalo dobre rezultate kao Stipe i Joško već u prvoj
godini seniorskog veslanja, a obojica su veslali na lijevoj strani i parirali
uspješno meni i Mimi na desnoj strani.